Mile Budak

Mile Budak (Sveti Rok, 1889. – Zagreb, 1945.) bio je ratni zločinac, poznat po tome što je bio glavni ustaški ideolog i jedan od osnivača ustaškog pokreta. Autor je ustaškog plana za rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj – jednu trećinu ubiti, drugu istjerati, a treću uništiti (tzv.). Budakova ideologija, a zaslužan je za oživljavanje pokliča “Srba na vrbe”. Nakon Drugog svjetskog rata proglašen je krivim za suradnju i ratne zločine, osuđen na smrt i pogubljen.

Mile Budak rođen je u Svetom Roku u Lici, Austro-Ugarska u to vrijeme. Prema Jovanki Budisavljević Broz, stara lička obitelj Budaci, kojoj je pripadao Budak, bili su kršteni Srbi. Školovao se u Sarajevu, a studirao je geografiju i povijest na Sveučilištu u Zagrebu. Austro-ugarske vlasti uhitile su ga 1912. zbog sudjelovanja u pokušaju atentata na hrvatskog bana Slavka Cuvaja. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, 1914. godine, regrutirala ga je austrougarska vojska. Zarobila ga je srpska vojska 1915. godine, te je bio svjedok povlačenja srpske vojske kroz Albaniju od 1915-16. godine.

Nakon završetka rata, Mile Budak vratio se u Zagreb. Diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu 1920. godine i postao činovnik u uredu Ante Pavelića. Postao je aktivist Hrvatske stranke prava i izabran je za zastupnika na gradskim izborima u Zagrebu. Bio je urednik političkih časopisa bliskih HSP – Hrvatska misao (1924) i Hrvatsko pravo (1924–32). Budak i Vlatko Maček bili su odvjetnici koji su zastupali Marka Hranilovića i Matiju Soldina na suđenju tijekom diktature šestog siječnja. Nakon Pavelićevog odlaska u emigraciju, Budak je postao vodeća osoba HSP-a u zemlji. 7. lipnja 1932. Budak je preživio pokušaj ubojstva koji su pokušali ljudi bliski šefu zagrebačke policije Janku Bedekoviću. Atentatori su udarali Budaka nekoliko puta u glavu, ali Budak je preživio.

Prestrašen pokušajem ubojstva, emigrirao je u Italiju, gdje se pridružio ustašama i postao zapovjednik u ustaškom trenažnom logoru. Početkom 1934. godine postao je šef ustaškog ureda u Berlinu i zajedno s Branimirom Jelićem objavio tjednik Nezavisna hrvatska država. U svibnju iste godine, Hrvatski krug u SAD-u objavio je knjigu “Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu”. Nakon ubojstva svog suparnika Gustava Perčeca, Pavelić se proglasio poglavnikom, a Budak postavio za svojega doglavnika. Nakon atentata na kralja Aleksandra, Italija je pod međunarodnim pritiskom internirala većinu ustaša na Liparske otoke, a Budak, koji je tada drugi najvažniji član pokreta, došao je u Lipare s početka 1935. i upravljao tamošnjim logorima.

Novi premijer Jugoslavije Milan Stojadinović pokušao je riješiti ustaški problem provodeći politiku približavanja Njemačkoj i Italiji. Prema sporazumu o prijateljstvu i nenapadanju između Italije i Jugoslavije, obje su se zemlje obavezale da neće tolerirati neprijateljske aktivnosti prema drugoj. Jugoslavenska strana delegirala je Vladeta Miličevića da provede taj sporazum. Stojadinović je naredio Milićeviću da kontaktira Budaka, da mu govori da se odrekne Pavelića i da se vrati u zemlju, pod uvjetom da bude odan. Milićević je dao sve od sebe kako bi rasformirao ustaški pokret, uvjeravajući oko 220 do 260 ustaša, uključujući i Budaka, da se vrate u Jugoslaviju. Sam Stojadinović upoznao je Budaka u vili na jezeru Como. Postoje naznake da je Stojadinović očekivao da će Budakov povratak ne samo oslabiti ustašku emigraciju, već će ojačati ugled Stojadinovića u Hrvatskoj. Međutim, Stojadinovićeva lista imala je samo oko 280.000 glasova više na izborima 1938. godine, pa je knez Pavle Karađorđević, zasićen Stojadinovićevim planovima, otpustio Stojadinovića, te ovaj nije imao prigodu za okoristiti se Budakovim povratakom.

Budak se sam vratio u Zagreb u srpnju 1938. godine. Povratnici doseljenici iz Italije i Njemačke (Budak, Jure Francetić, Mladen Lorković) stupili su u kontakt sa Slavkom Kvaternikom i Mirkom Pukom. Osnovali su Zadrugu Uzdanica, a Budak je početkom veljače 1939. legalno pokrenuo tjednik “Hrvatski narod”, manje ili više otvorenih ustaških i osovinskih orijentacija. Vlasti Banovine uhitile su Budaka i grupu od oko 50 protu-pobunjenika, i u ožujku 1940. zabranile puštanje tog tjednika 1940. godine.

Budak je umjesto toga pokušao pokrenuti nove novine, “Hrvatsku zemlju”, “Hrvatsku slobodu” i “Kroaciju”, ali se te novine nisu održale zbog zabrane vlasti zabrane. Suprotno željama jugoslavenske vlade, Budakov povratak ipak je doprinio oživljavanju ustaške struje i ustašoidnih elemenata i Pavelićevih simpatizera unutar HSS-a pod nominalnim vodstvom Vlatka Mačeka. Članovi Uzdanice sve su se više učvršćivali u redovima HSS-a i sve više privlačili svoje članove na ustaške položaje. U Hrvatskoj su ustaše imale svoje najdublje korijene u Mačekovoj seljačkoj i civilnoj zaštiti. Tako je žarište ustaško-frankovačke akcije preneseno iz inozemstva u Jugoslaviju, jer prilike za ustaše više nisu bile povoljne u inozemstvu. Po povratku iz emigracije, Budak je računao na mogućnost većeg utjecaja na Mačeka kako bi provodio radikalniju politiku koja bi se, u izvjesnom smislu, približila ustaškoj koncepciji. Predložio je Mačeku zajedničku akciju, koja bi rezultirala otvorenim Mačekoviom potporom snaga Osovine i rješavanjem hrvatskog pitanja uz pomoć i podršku Hitlera. Kad je Maček odbacio takvu politiku, to je značilo i razdvajanje s Budakom. U zajedničkom pismu upućenom Hitleru 31. ožujka 1941., Pavelić i Budak zahtijevali su da Hitler “pomogne hrvatskom narodu u stvaranju nezavisne hrvatske države koja bi obuhvaćala stare hrvatske teritorije, a među njima i Bosnu i Hercegovinu”.

Ulazak Nemaca u Zagreb i proglašenje NDH Budak je dočekao u bolnici. Nakon proglašenja NDH, očekujući Pavelićev dolazak iz Italije, Slavko Kvaternik je s vodećim ustašama iz Hrvatske i disidentima HSS-a formirao upravu nove države u onim dijelovima zemlje koji kontrolira njemačka vojska. 12. travnja Kvaternik je formirao privremenu vladu (hrvatsko državno vodstvo) kojom je predsjedavao Budak (u to vrijeme još u bolnici).

Kad je Pavelić 16. travnja formirao prvu vladu NDH, dan nakon povratka u Zagreb, Mile Budak postao je ministrom bogoštovlja (religije) i nastave. U svibnju i lipnju 1941. Budak je bio jedan od najaktivnijih u propagandi protiv Srba i Židova. Potpisivao je ustaške rasne zakone protiv Srba, Židova i Roma. U Gospiću je na skupu ustaša proglasio da jedan dio Srba treba ubiti, jedan dio raseliti, a jedan dio prevesti u katoličku religiju. Nakon potpisivanja ovog zakona, protjerivanje i ubijanje Srba, Židova i Roma postalo je nacionalna politika.

Kasnije je postao hrvatski veleposlanik u nacističkoj Njemačkoj od studenog 1941. do travnja 1943. Ministar vanjskih poslova bio je od svibnja 1943. do studenog 1943. Dok je bio ministar vanjskih poslova, smatralo se da je priklonjen Italiji. U internom memorandumu napisanom 9. srpnja 1943., koji je kasnije prešao u njemačke ruke, Budak je bio kritičan prema njemačkoj politici u Bosni i osnivanju 13. SS Handzar divizije bosanskih Muslimana. Nakon kapitulacije Italije, Budak je pozvao da Musolinijeva Talijanska socijalna republika treba prihvatiti poništenje Rimskih ugovora. Kad su Talijani to odbili, naredio je vlastima NDH-a da oduzmu svu talijansku imovinu u zemlji. Međutim, vlasništvo su tražili i Nijemci. Kad je Pavelić početkom listopada 1943. reorganizirao vladu NDH, Budak je bio izostavljen. Budak je još uvijek bio doglavnik, ali bez ikakvih službenih ovlasti. Kako je vrijeme prolazilo, odnosi između Budaka i Pavelića su se pogoršavali.

Nakon što je NDH prestala postojati u svibnju 1945., Budak je s skupinom ustaških dužnosnika i generala pobjegao preko Slovenije u Austriju. Predali su se u Klagenfurtu britanskoj vojsci. Britanci su 17. svibnja predali Budaka i još neke ustaše jedinicama 4. jugoslavenske armije. 6. lipnja 1945. vojni sud 2. jugoslavenske vojske osudio je Budaka, Nikolu Mandića, Nikolu Steinfall-a, Pava Cankija i Juraja Rukavina na smrt vješanjem, a presuda je izvršena sljedećeg dana. Tijekom suđenja ponašao se kukavički, neprestano plačući, govoreći da nije kriv. Pokopan je u zajedničkoj grobnici na nepoznatom mjestu.