Tomislav I Trpimirović bio je knez srednjovjekovne Hrvatske (910—925), osnivač i prvi vladar (925—928) Kraljevine Hrvatske i najmoćniji hrvatski vladar, ali o kojem postoji izuzetno mali broj podataka iz primarnih povijesnih izvora. Većina njegove biografije potječe iz pera hrvatskih povjesničara 19. stoljeća koji su se često vodili romantičnim i velikim nacionalnim idejama.

O ovom hrvatskom vladaru postoje podaci iz samo nekoliko povijesnih izvora:

– u intitulaciji pape Ivana X. namijenjenoj dalmatinskom svećenstvu, samom Tomislavu i srpskom vladaru Zahumlja Mihajlu Viševiću, spominje se kao „Tamislao“ (lat. Tamislao). Rečenica glasi “… dok je kralj Tomislav bio konzul u provinciji Hrvata i u dijelovima Dalmacije.” (lat. … consulatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege.)

– u pismu istog pape stoji i “… Tomislav, hrvatski kralj …” (lat. … Tamislao, rege Chroatorum …)

– u 13. poglavlju Povijesti salonitanske crkve (lat. Historia Salonitana) Tome Arhiđakona, on piše: “Ivan je bio nadbiskup godine Gospodnje devetsto četrnaeste, u doba kneza Tomislava.”

– u jednom od izdanja “Anala popa Dukljanina” (“Regnum Sclavorum”) piše: “Tijekom vladavine Tomislava, mađarski kralj po imenu Atila pokrenuo je vojsku da ga napadne. Ali kralj Tomislav bio je hrabar mladić i snažan ratnik i vodio je mnoge bitke i uvijek ga pobjeđivao i tjerao u bijeg “.

U drugim izdanjima, umjesto Tomislava, pojavljuju se imena: Polislav (… chomu bisse jme Polislavf.), Sebijslav (… cha mu ime bisse Sebijslavf …) ili na latinskom “Sebeslavus rex” i “Thomislavus rex”

Zanimljivo je da se o djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) Konstantina Porfirogenita, koji opširno piše o Hrvatskoj u to vrijeme, ili “oca hrvatske historiografije” Ivana Lučića, u “Šest knjiga”, ne može pronaći ništa o hrvatskom vladaru Tomislavu. o Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji “(De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex) iz 1666. Ivan Lučić čak je i spise splitskih sabora smatrao krivotvorenima. Također, Tomislava nije spominjao hrvatski ljetopisac Ivan Tomašić stoljeće ranije, u svom djelu “Chronicon breve regni Croatiae”. U osnovi je Toma Arhiđakon prvi ljetopisac koji je spomenuo kralja Tomislava i posvjedočio da je za njegova života (1200.-1268.) Bilo “nejasno, slabo pamćenje i znanje o događajima u 10. stoljeću”. Isti ljetopisac tvrdi da su samo Držislav i njegovi nasljednici nazivani kraljevima Hrvatske i Dalmacije. Popularizaciji Tomislava kao velikog hrvatskog srednjovjekovnog vladara u 19. stoljeću pridonio je hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić u časopisu “Hrvatska lipa” (članak “Tomislav, prvi hrvatski kralj”, Hrvatska lipa, br. 21, godina I, 23. svibnja 1875. ), str. 170–172), „što je bio nezaobilazan čimbenik u procesu formiranja hrvatske nacionalne svijesti“.

Iako je prethodno rečeno da nema pouzdanih podataka o Tomislavovoj vladavini ili da su vrlo oskudni, hrvatska historiografija vjeruje da je tijekom svoje vladavine proširio svoje posjede na dio panonske kneževine, stvarajući tako jedinstvenu hrvatsku državu. Takvo je stajalište općenito prihvaćeno i citirano u radovima mnogih domaćih i svjetskih povjesničara, ali bez ikakvih dokaza iz primarnih povijesnih izvora o njegovoj vladavini na području današnje Slavonije.

Prema Porfirogenitu u 32. poglavlju DAI-a, prije bugarskog napada 924. godine, ne sudjelujući u bitci, princ Zaharija Pribislavljević, u pratnji Srba, pobjegao je u Hrvatsku. Veliki (893-927), a hrvatska historiografija smatra da je kralj Tomislav napadnut i da se to dogodilo negdje na području današnje Bosne i Hercegovine, o čemu također nema podataka. U vrijeme Zaharijina bježanja u Hrvatsku oko 924. godine zabilježen je nagli uspon hrvatske države, a obično se navodilo da je Konstantin VII. Porfirogenet u 31. poglavlju DAI napisao da je u Hrvatskoj bila vojska do 60 000 konjanika i do 100 000 pješaka. ali postoji mogućnost da je prijevod pogrešan i da u De administrando imperio stoji – do 3.000 konjanika i do 40.000 pješaka koji su “ulijevali i širili” (ἐκβάλλει) u pokrštenoj Hrvatskoj. Prema 31. poglavlju DAI-a, kada je Simeonova vojska napala Hrvatsku, uslijedio je potpuni poraz Bugara, i sasvim je racionalno ovo naglo jačanje hrvatske države oko 925. godine, te potpuni poraz Bugara 926. ili početkom 927. godine., pripisati Zahariju i njegovim odbjeglim vojnicima.

Prema uvaženom hrvatskom povjesničaru Ivi Goldsteinu, na temelju mnogih neizravnih i prilično nepouzdanih podataka, Ivan Kukuljević pokušao je stvoriti dojam da je hrvatska država ojačala upravo u vrijeme Tomislava, a “svoje granice proširila na Dravu i Dunav”. Nadalje, hrvatska historiografija smatra da je Tomislav podržao latinsko svećenstvo, splitsku nadbiskupiju i ukidanje slavenskog bogoslužja na velikim splitskim crkvenim saborima, koji su, suprotno naporima ninskog biskupa Grgura, ukinuli bogoslužje na slavenskom jeziku. Osim Tomislava, na tim skupštinama sudjelovao je i Mihajlo Višević kao predstavnik zahumskih Srba, što su neki protumačili i kao njegov vazalni odnos s Tomislavom, iako to nema potvrda u povijesnim izvorima. Iako je teško dati realnu sliku opsega i snage Tomislavove države zbog oskudice podataka o tom vremenu, uspješnih borbi sa Simeonom, koji je u to doba bio najmoćniji vladar na Balkanskom poluotoku, kao i spominjanja vojne sile u “O upravljanju Carstvom” bizantskog cara Konstantina Porfirogenita (913. – 959.), može zaključiti da je u njegovo vrijeme to bio važan vojni čimbenik u tom dijelu Europe.

Kao što je prethodno spomenuto, popularizaciji Tomislava među hrvatskim narodom pridonijeli su romantični i domoljubni hrvatski povjesničari u 19. stoljeću, ponajprije Franjo Rački, Ivan Kukuljević, Vjekoslav Klaić, Tadija Smičiklas i drugi. Tako se Vjekoslav Klaić u svojoj “Povijesti Hrvata” nije libio u to djelo uvrstiti priče i legende o tome kako se “vjerojatno slavila krunidba kralja Tomislava na duvanjskom polju.” Nešto kasnije, u čast Tomislava, grad Duvno u Bosni i Hercegovini preimenovano je u Tomislavgrad, jer se u romantičnoj tradiciji smatralo da je u njegovoj blizini okrunjen za kralja, iako za to nema potvrda u povijesnim izvorima.

By admin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *